Kroz Banja Luku ne pjevam
udjeli pogled praznom
nebu iznad grada
ni so na rani, ni mrznja
nista ne daj da te svlada
Preleti crnu sjenu iznad zgrada
miris sjecanja i nada
ispod smeca mozda
nadjes stari sjaj
Izgori vatro, prekasno
sazna sta mi
znace tvoja svijetla
osnovna skola Kasim
Hadzic i studenac
Svaki pedalj zelenih aleja
ona koje vise nema Ferhadija
moja sramota, sav moj bol
Zagrli me dah lak i blag
od cura s Mejdana
kao da je onaj maj
bas samo ruzan san
Sanjao sam Vrbas
u krilu kastela
da u grad za starih razlednica
vrate se draga lica
prognana jata ptica
do ulica djetinstva
Budi se grad, kolona mrtvih dusa
vraca se tad u neka tudja jutra
nikome mira ne da, bijelo sidro od
kamena, tresnja sa Sehitluka
O, Banja Luko, prva ljubavi
prvo pivo poslije skole
put Marsala Tita ’88
svaki tren sa sobom svuda nosim
ne zaboravljam, jos mislim na te
lijepa safika dunja
Sanjat cu znam vitke munare
sahat u svoj grad
gdje god mi sutra svane
uzdah kako mame
zovu me u aksame
sav mu korak udneva
Dalje cu sam, uz
refren stare pjesme
sto ponavljam dok
spava Banja Luka
Meni san iz daleka
moje sunce, moja rijeka
tuzna bajko Bosanska