Dobro pamtim tu jesenju zoru
ranu rosu, maglu, lavez pasa
pamtim didu i ljude u soru
di pricaju nesto u po glasa
Njihove mi rici jos i danas
u sicanju zvone kao jeka
zapalila didin stagalj stari
ko zna zasto, tudja ruka neka
Nije dida podigo ni glasa
nije cak ni krivce opsovao
u maglu je pogledao samo
povukao dim i rekao
Ref.
I posljednji grad se srusi
osta samo jedna stijena
tako isto kad ja umrem
ostat ce ti samo uspomena
A na stanu tek poneki plamen
jos je tinjo k’o da nam se ruga
za tren oka gotovo je bilo
nesta vatre, osta samo tuga
Dida samo na zgariste stade
ko sto ljudi prid sudbinu stanu
rece, jedni pale, drugi grade
dobro pazi na koju ces stranu
Nikad vise na stan nije is’o
spomenuo stagalj vise nije
cini mi se sve je bilo isto
a nista nije bilo kao prije
Ref.
I kao u svakoj tuznoj prici
mnoga lita prosla su od tad
vrime ode ne mozes ga stici
kao vranac razuzdan i mlad
Nema vise, ni dide, ni stana
i vec blidi sicanje na njih
tek ponekad otvori se rana
i stari refren na tren vrati ih
Ref.