Gled’o sam te sinoc u snu tuzan, mrtvu
u dvorani kobnoj, u idili cvijeca
na visokom odru, u agoniji svijeca
gotov da ti predam zivot kao zrtvu
Nisam plak’o, nisam, zapanjen sam stao
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne
sumnjajuci da su tamne oci jasne
odakle mi nekad bolji zivot sjao
Sve, bas sve je mrtvo: oci, dah i ruke
sve sto ocajanjem htjedoh da ozivim
u slijepoj stravi i u strasti muke
U dvorani kobnoj, mislima u sivim
samo kosa tvoja jos je bila ziva
pa mi kaze: Miruj! U smrti se sniva