Ti i ja, kao dvije latice
cvijeta kamenog od vremena ranjenog
isti smo od iste ljubavi
zivimo isti dah, disemo, o
Ref.
Da te pustim nisam mog’o juce
zasto bih te ostavio sutra
kada sve sto zelim od neba
sa tobom su beskrajna jutra
I samo tebi dadoh srce svoje
sad kroz vene teces kao rijeka
za tebe bih, pepeljugo moja
sagradio dvore od oblaka
Zauvijek kao dva prsta
jedne ruke spojeni, a nesretno slomljeni
ne daju da te svojom zovem
svakog dana ne daju da te volim, o
Ref.
Ref.