Djordje Marjanovic — Bang, bang

Deca jos smo bili mi

i zajedno se igrali

jedno drugo jurili

i goneci se pucali

Bang bang, uzvikujes

bang bang, dovikujes

bang bang, odjekuje

bang bang, k’o sad da cujem to

Nismo ni primetili

da postali smo odrasli

igre nase bezbrizne

ni tada nisu prestale

Bang bang, o da li znas

bang bang, da ranjen sam

bang bang, u srce bas

bang bang, a sakrio sam to

Jednog dana, secam se

prekidosmo igre sve

dok sam se okrenuo

drugi te je odveo

Danima sam plakao

tugovao, zalio

sto ti nisam rekao

cim sam te zavoleo

Bang bang, izgubih te

bang bang, trazih te

bang bang, dozivah te

bang bang, i jos te zovem ja

O, na sta me secaju

deca kad se igraju

jure se i pucaju

a meni suze naviru

Bang bang, kroz njihov glas

bang bang, ja cujem nas

bang bang, al’ nicega

bang bang, sem tuge nemam sad