Ti putujes sa mnom
u istome vlaku
zivoti su nasi
k’o kule u zraku
Al’ sudbina tako
odlucila nije
ja putujem dalje
ti silazis prije
A rijeci se gube
u vrevi perona
i dolaze ljudi
sto uvijek se ljube
Kad putujes s nekim
od svjetla do mraka
daljine se cine
k’o par koraka
Otici ces mirno
iz moga zivota
i mahnut’ jos jednom
na vratima vlaka
I ostat’ ces sama
na stanici tuge
jer srece su kratke
a postaje duge