Tri sata popodne, pokazuje moj Rolex
na semaforu stojim, a pored mene bus
ko u zooloskom vrtu, gledam izumirucu vrstu
izguzvana lica zure mi u bemburu
Sa Ray Banom na nosu zalim frustriranu masu
njihov me pogled baca u bed
zato okrecem glavu na drugu, ljepsu stranu
jer dusa mi ne podnosi tuzne prizore
Sutra sam vec u crkvi, na malom pranju savjesti
jer moje veze sezu ravno do neba
u navali humanosti, pomolit cu se i za njih
nakon cega slijedi tecaj tenisa
Ne mogu ih gledat’ vise, ukljucujem air condition
polako, da me vide pice iz busa
konacno spas, zeleno je, dodajem gas i nestajem
a gomila me gleda kao zlocinca
Penzici novi i penzici polovni
dozivotne zrtve javnog prijevoza
blesavi od znojenja u kutiji
jos dva radna vijeka do ficeka
Gomila plazi po bljuzgavoj stazi
i s gadenjem gleda metak sto prolazi
4x