Zatvoren u mastu, sobu u crnom plastu
gledam sliku, to nije slika
to je prozor moje sobe sto nestaje kroz maglu
ko su ta lica, ma ko su ti ljudi cudni oko mene
ma ko mi to hoce sudit, a ne pozna ni sebe
Cije su to rijeci, moje ili tvoje, ja vise ne znam
cijelo vrijeme jedni drugima krv pijemo, ali jos sam zedan
k’o da trebam tudju nesrecu da pjevam, to ne razumijem
lirika para papir, pa tinta dodje da ju ubije
Zasto trudit se, pitam se, zasto gubim se, cujem vristanje
to nije vristanje s nastupa, nasred ulice neko vristi nalupan
ko je to, vidim ga uzima mi rijeci, ja otvaram usta, on govori
ljut sam, to su moje rijeci, a ljudi su zlotvori
Ubrzani koraci, to nije covjek, to je dijete, nasred ceste
cujem jecaj, nece prestat, pocnem bjezat, k’o da ne znam
k’o da me ganja zivotinja bjesna, u biti to i je zivotinja
ljudski grijeh, prokletsvo, sirotinja sve u jednom
Prati me stopama, ko sam ja
ruke iste vise nisu, je l’ to krv, uzimam krpu cistu
zivotinja je ranjena, s licem djeteta, nevinog poput andjela
Ja brisem ruke, ne to nije krv, to njena suza je
jesam li ja kriv Boze zasto tuzna je
ruke pruzam k’o da ustat ce
al’ nece, pada tiho, k’o list na jezero maksimirsko, da ljudi s maskom nismo
Da l’ ljudski naglon tiho, tiho, tiho ubija nas
ma kakav nagon ljudski, nije tih, cuje se na glas
to su rijeci moje, moje rijeci, zasto krades mi ih prokleti lopove
skini mi okove, ja kriv nisam, ogorcen na svijet, tesko je disat
Lovac postaje lovina, ne kuzim onda di sam, to su rijeci moje, ostavi ih ovdje
i sve priznaj, jer ni ja ne znam odgovor ako me pitas, ne znam, ali rijeci su moje to znam
jedino sto znam, rijeci su moje