Miroslav Skoro — Putujem sam

Sanjao sam sinoc oca mog, kako sjedimo

pod krosnjom drva visnjinog i pricamo

dok na nebu milijun zvijezda sja

a vjetar nosi s juga miris djetinjstva

Reci sine k’o sad budi te, kao nekad ja

je l’ ti zivot kazna ili je nagrada

je li ovo sveta zemlja ta

koju smo snili tako dugo vremena

Ref.

Reci mi da znam

dugo vec ja putujem sam

je l’ se bar za me pomolis

i kad umres da l’ se vracas ili odlazis

Nisam oce to je istina, tebe slusao

previse sam puta ljudima, vjerovao

al’ ne skrivam svoje oziljke

vec ih nosim kao da su medalje

Sanjao sam sinoc oca mog, kako sjedimo

pod starom krosnjom visnjinom i sutimo

sve je vec odavno receno

al’ zalud uvijek iste greske pravimo

Ref. 2x