Andrija Cordas
siroce iz drugog rata
omalen covjek, vedrih ociju
copori svinja, vatrica tinja
Savske bare i dubina
velikog neba slavonskog
im’o dva psa, dva druga
to nije bilo gazda i sluga
to je bilo prijateljstvo iskreno
Pricaju ljudi mlad je bio
lijepu je Slavu zavolio
a nju je bolest, rano uzela
k’o vuk samotnjak tugu je krio
nije po birtija plak’o i pio
Samo on zna kako nasao je mir
kad bi ga pitali sto zivi tako
zasto ne stekne imanja
a on bi rek’o
pa nek se bogati k’o o tom sanja
Ref.
Jer nije sretan k’o puno ima
sretan je onaj tko malo treba
ne da se sreca zlatom kupiti
sva blaga svijeta nista ne vrijede
Jadan je onaj kog’ vrag zavede
pa cijeli zivot samo dukate
na hrpu sprema
dzaba mu svega
kad u dusi mira nema
Sanjivom plavom seoskom zorom
svirala frula sirokim sorom
njegova pjesma je sokak budila
i sve su gazde bas njega htjele
Kod njeg’ su svinje bolje jele
tko zna zasto, mozda i njima
dobrote fali
A znao je reci, marva je marva
u trnju jede, u blatu spava
ali se nikada ne uprlja k’o covjek
Bio je Andra na svoju ruku
po selu pricali mimo svijeta
ljudi k’o ljudi, ljudima uvijek
nesto smeta
A samo je zivio kako je htio
i s ono malo sretan bio
na racun tuge, na racun
srece sale zbij’o
Zivot je cesta pa biraj gdje ces
al’ zalud grabis i zalud stjeces
kad tamo gore nista od toga
ponijet’ neces
Bjezale godine, uvijek je tako
pa i on stario polako
i sve se rjedje cula frula
u jutro rano
I prodje dobro, prodje i lose
stari sokaci nestadose
i dodje, neko vrijeme njemu strano
nestalo marve, nestalo gazda
nestalo suma i salasa
nestalo s njima
i posljednjeg Cordasa
Umro je Andra onako tiho
kako i umru takvi ljudi
bez puno suza i tuznih stihova
svecenik rece tek dvije, tri rijeci
Pokoj mu dusi, a bio je veci
nego bi covjek rekao na izgled
samo je Sava na tren stala
samo je vrbak spustio grane
ljudi se kunu da su psi plakali