Radojka Sverko — Pruzi mi ruke

Pruzi mi ruke, povedi me sad

iz ovog grada, gdje svatko nas zna

zaboravi ljude oko nas

i podji sa mnom, da ne budes sam

Pricaj o svemu, o djetinjstvu svom

i o zeni, sto cuva tvoj dom

a ja cu, nijemo, slusat´ sve

i bit cu sretna, dok gledam te

Dok nijemo se vuce kolona automobila

ja promatram ti lice iz desnog profila

i zamisljam sebe u ulozi zene

sto cuva tvoj dom u obilju mira

A ovaj bijeg od poznatih ljudi

neka te ne muci i miran budi

jednog ces dana slobodno moci

pogledat´ im svima u stidne im oci

Pruzi mi ruke, povedi me sad

nekud jos dalje, dok ne zaspi grad

a noc je duga i nebo sja

sve sto sad zelis ti, zelim i ja

zelim i ja