Smrt, smrt popa Mila, popa Mila Jovovica
U danima kad na Niksic
Crnogorci udarise
kad bijahu dosli dani
da ne bude Turski vise
U logoru Crnogorskom
pokraj kule Lekovica
neko knjazu okleveta
popa Mila Jovovica
A knjaz Mila dozivase
uz prisustvo svih vojvoda
pa mu rece — pope Milo
nit’ si vino, nit’ si voda
Kad to cuse pope Milo
polece mu sablji ruka
a dva oka k’o strijele
sijevnuse u hajduka
Vojvode se uplasise
od izgleda vuka gorskog
da oruzje ne potegne
na vladara crnogorskog
Kao da mu ostrim macem
srce musko rasijece
pa zavika, gospodaru
Bog sa tobom, sta to rece
Te ljutito napustio
gospodara i vojvode
i pod sator svoj svileni
sa mislima teskim ode
Pa u ljutnji gusle zgrabi
odjeknuse tanke strune
kliknu Milo kao soko
te se majkom Cetnom kune
Da ce poci u grad Niksic
sam bez ikog istog dana
i na megdan pozvat’ silnog
Musovica kapetana
Baci gusle, uzja’ vranca
preko Zete predje vode
i na hatu pomamnome
preko polja gradu ode
Leti vranac niz Rastoke
kao da ga nose krila
no s bedema turska straza
opazila popa Mila
A pop Milo sve je blize
do Turaka i sanaca
pod sobom je zamorio
bijesnoga svoga vranca
Kao sto mu dolikuje
bira turske porodice
na najtvrdje ide sance
na najljuce gradske zlice
Pa ako bi poginuo
da pogine od junaka
od cuvenih i priznatih
Idrizovih potomaka
Ustavi ga turska straza
na kapiju kod Niksica
kaza im se i naredi
zovite mi Musovica
Kada cuse Turci ko je
potrcase kapetanu
malo zatim i Musovic
na kapiju gradsku stanu
Pa kad vidje popa Mila
na bijesnom vrancu svome
dolasku se iznenadnom
obradova njegovome
Otkud jutros Jovovicu
veselijem glasom rece
zar od knjaza crnogorskog
u moj tvrdi grad utece
Primamo te objerucke
sve cemo ti oprostiti
zivotu ti, harambaso
vjeruj nece nista biti
Planu Milo, dosta vise
ne budali bez potrebe
ja sam dosa’ kapetane
da na megdan zovem tebe
No se spremi i izadji
biraj mjesto za megdana
te rijeci kao munja
pogodise kapetana
Preblijedje pred hajdukom
iz junacke Markovine
jer je znao da od sablje
njegove se lako gine
Ne smije megdan da prihvati
prepade se svojoj glavi
a na slavu i na proslost
kuce svoje zaboravi
Vec u strahu kukavicki
znak na kulu strazi dade
jeknu plotun sa glavice
pop pogodjen s konja pade
Vranac pregnu i pobjeze
natrag preko vode Zete
a na Mila sa sabljama
niz glavicu Turci lete
Pa se grabe ko ce prije
manut sabljom po sokolu
za cije je ime cuo
i car Hamid u Stambolu
Na mrtvoga popa stize
Ferizovic Hasan prvi
zviznu sablja, glava pade
uz tocenu lokvu krvi
Na najvecu gradsku kulu
na vrh hana Musovica
istaknuse Turci glavu
popa Mila Jovovica
Sa strzovog, ostrog kolca
gleda Milo sa visine
kako mu se Turci zore
i po gradu senluk cine
A gavran se, crna ptica
obradova iznenada
kad krvavu vidje glavu
pa se vije iznad grada
Primice se iznad cabre
da na bedem padne tvrdi
po starijem navikama
musku glavu da nagrdi
A krijuci iz harema
kroz pendzere vire bule
da cuvenu vide glavu
srpskog popa na vrh kule
Smrt popa Mila, popa Mila Jovovica