bili smo najbolji jarani
jos onda kao klinci
zvizdali za svakom curom
koja je prolazila u minici
iz naseg skrovista
jedne napustene drvene barake
pustali i druge da budu sa nama
ako bi nam kupili zvake
skupa isli u skolu
skupa proveli svaki veliki odmor
skupa smo komsiji Hasanu
kamenjem razbili prozor
kad nam je izbusio loptu
sto mu preskoci u avliju
zajedno smo, na sportskom
ubili boga u Mariju
i onda od njegovog buraza
dobili momacki degenek
ma pravili samo sranje
bilo je toga na pretek
skupa smo, iz magacina
ukrali gajbu Tuzlanskog piva
prvi put probali alkohol
i tu nas vidi Zijad
i kaze starcima
znao sam batina bice
kao onda kad su nas uhvaliti
da gledamo pornice
skupa smo bili u podrumu
cijeli dan slagali karte
dok napolju rat je buktao
i oko nas padale granate…
sjecam se njegovih rijeci
kad sam mu pricao da bjezim
reko je;
„rat ce brzo proci
i ti ces nazad doci“
al bogami rat potraja
evo me dan-danas u dijaspori
ponekad se sjetim svega
moram priznat da zaboli
cuo sam da nema vise
ni one drvene barake
pale na nju 3 granate
nisu nasli ma ni daske
zvao sam ga iz Njemacke
da dodje malo u goste
kaze ne moze ostavit starce
ne moze napustit Bosne
pokusao sam ga na govorit
al vidio sam ne vrijedi
bojao sam se
jer znam da vrijeme
mnogo toga izblijedi
nasao sam nove jarane
s njima upo u drugi fazon
mjeseci su prolazili
samo ponekad bi ga nazvo
il mozda poslo nesto para
da ima za izlazaka
htio sam mu zamijenit
mene sa onih par maraka
al nije to to, znao je on
a znao sam i ja
prijateljstvo je ono sto trebamo
a lova nije sredstvo do cilja…
dok sam ja lutao po svijetu
trazeci komadic srece
on je posto pravi covjek
poso,zena, dvoje djece
culi smo se 2-3 puta
i sve mi je reko na telefonu
da je sretan
jer je ozenio najljepsu zenu
na kantonu
i da je najbolji osjecaj na svijetu
kad te neko zove tata
da je naso dobar poso
krenulo ga pravo posle rata
bilo mi je drago da cujem tu pricu
punu optimizma
ostali smo u kontaktu cesto se culi
putem pisma
sve do jednom
njegova zena me zove
na telefonu
place kao mala beba
ko da mi noz zabi u rebra
znao sam nesto nije kako treba
ko grom iz vedra neba
kad mi to rece ostadoh sokiran
nisam znao sta da kazem
mozak totalno blokiran
ko da se svijet srusi
a mene najveci kamen
u glavu osinu
prije nego sto je umro
reko je da mu se ja pobrinem
o kcerci i o sinu
sve sto sam uspio reci
bilo je kako mi jaran poginu
ona prekinu na tren da place
i samo rece „stao je na minu“….