Ref.
Sta ce mi dukati kad mladost nestaje
u srcu ranjenom tuga ne prestaje
svi bijeli jastuci, marame svilene
sta ce mi dukati kad on nije kraj mene
Ona je voljela njega
srcem, iskreno, posteno
u njenim ocima
to nije moglo ostati skriveno
Svjedok je Bog
bila je bez ikog svog
cijelo selo je znalo
za ljubav iz sokaka tog
Sreli su se pokraj stare sljive
di su vranci pasli
njih dvoje
ko da su jedno za drugo i rasli
A on je volio
svoje konje, hrastove, ravnicu
slavonsko nebo, zlatno zito
svirat’ tamburicu
Svaku crtu, svaku tocku
na njenome licu
i jedino s njom
htio je podizati dicu
Bio je skoro siromah
al’ je bio posten momak
kad su si rekli da
vec je dobila i stomak
Dijete na putu
a slavonski zivot je znoj
no ona je bila njegova
on je pripad’o njoj
Bili su sretni, da
kol’ka god bila muka ta
ljubav im nisu mogli kupiti
sake i sake dukata
A onda dosla je zima
prvi snijeg je pao
ona je potajno zeljela haljinu
a on je znao
Zivjeli su skromno
al’ mu nije bilo zao
pa on bi svoju krv
i sve na svijetu za nju dao
Upreg’o je konje
da krene putem grada
do tamo pet sela
snijeg je pocinj’o da pada
Na rastanku je rek’o
ide po poslu sada
mislio je, kad se vrati
bit ce ljepsa nego mlada
Ref.
Jos pricaju starci
mladji rijetko ko da sjeca se
ne pamti se od tog strasnog dana
takve mecave
Kako se bas tada
uvecer vrac’o iz grada
sve je vise sumnj’o
da postoji koja nada
Da veceras dodje kuci
jer mecava bila jaka
ni konji nisu htjeli
pa se sklone kod zemljaka
Sta ce, mora cekat’
ne preostaje mu drugo
nego da se vrijeme smiri
kol’ko god da treba dugo
Jos od onog casa
dok je napustao Osijek
zamisljao joj usne
dok se razvlace u osmijeh
S haljinom na dar
kad joj pokuca na vrata
i osjeti njezne ruke
oko svoga vrata
Gled’o je kroz prozor
slus’o otkucaje sata
pitajuci se, pa dokle ce
jos snijeg da pada
Al’ upravo tada
dok se prognoza nagadjala
u tom istom trenu
kod kuce mu zena radjala
S pogledom na vrata
cvrstom nadom da ce doc’
njeni drhtaji i bolni krici
rezali su noc
I place jadna, sama
jer bol ko nikad boli
al’ bi bilo puno lakse
da dragi kaze da je voli
Samo Bog je znao
u kako je teskim mukama
dozivala svog dragog
da ga cvrsto primi rukama
On nije cuo
kol’ko je htjela biti s njime
i da joj zadnja rijec na usnama
bila njegovo ime
Ref.
Vec je bilo blizu podne
kad je u selo stupio
potjer’o je konje
i jos jednom bicem lupio
U ruci cvrsto drz’o
haljinu sto je kupio
kad vidi u daljini
u crnini svijet se skupio
I prepozno si bracu
mater i cacu
i jos pola sela
al’ zasto su svi u placu
I zasto se iz kuce
cuje jauk i galama
al’ nije stig’o pitat’
Marija nije s nama
Rekla mu je mama
jedva nekako kroz suze
kad je utrc’o u kucu
oko nje crne bluze
On njeno tijelo uze
preklinj’o je da ustane
iz ociju suze
nisu mogle da se zaustave
Pade na koljena
jecajuci moja voljena
isplak’o je dusu
al’ ga je sve vise boljela
I vik’o, zasto, Boze
i da zivot nije fer
al’ srce nadje utjehu
kad ugleda rodjenu kcer
Primi je u narucje
dijete mu rasvijetli tamu
rece, zvat ces se Marija
u sjecanju na mamu
Poljubi malu damu
stavi je uz mrtvo tijelo
da dragoj obuce haljinu
andjeli nose bijelo
Kazu, sam ju je sahranio
ispod stare sljive
ljubeci danima koru
gdje je urezala ime
Nikla tuga iz njive
nikada hladnije zime
i samo sjecanjem
je vrati medju zive
Ref.