Vida Pavlovic — Samoca je od bolesti teza

Prolece novo bez tebe je doslo

sunce se smeje procvetaloj ruzi

sve oko mene u zivot je poslo

a meni niko ni ruku da pruzi

Ref.

Tugo moja saputnice ledna

jos mi dusa poljubaca zeljna

jos me bude ova jutra sveza

samoca je od bolesti teza

Prolecni vetar miluje mi kosu

o gde si sada dok ja sama setam

sa grana behar po meni se prosu

za koga me kitis za koga da cvetam

Ref.

Stojim i gledam kako tece reka

posla bih i ja u plave dubine

al’ nigde niko na mene ne ceka

i nemam nikog za mene da brine

Ref.