U predvecerje iznenada
ni od kog iz dubine gledan
pojavio se ponad grada
oblak jedan
Vjetar visine ga je njih’o
i on je stao da se zari
al’ oci sviju ljudi bjehu
uprte u zemne stvari
I svak je iso svojim putem
za vlascu, zlatom
il’ za hljebom
a on krvareci ljepotu
svojim nebom
I plovio je sve to vise
ko da se kani dic’ do Boga
vjetar visine ga je njiho
vjetar visine raznio ga