Zdravko Colic — Andjela

Andjela kraj prozora osvane

Andjela i kad ode njena sjenka ostane

Andjela ceka nekog kog nije vidjela do sad

Andjela prahom ceznje posuta

Andjela pritajena i uplasena kao kosuta

Andjela, malo pile, njeznog perja

pred olujom licemjerja

Na njoj ljetna haljina bijela

pod njom miris pokislih ruza i maja

nad njom vila jesenja vijenac oplela

za njom viju snjegovi dugo, bez kraja

Ref.

Sve pjesme, sve arije moj poklon su tek

k’o pismo pod jastuk njen, svilen i mek

i to, to sve, sve to, rijec-dv’je

Andjela, sjetna dama pikova

Andjela, izgubljeno dijete u vrevi grubih likova

Andjela, zavedena stihovima

izmisljenim ljubavima

Na njoj tajni pogledi moji

po njoj moji poljupci krisom, posvuda

nad njom zvijezda ljubavi moje postoji

za njom moj zivot k’o pijan krivuda zauvijek

Ref.

Ref.