U Somboru pedeset i neke
pamtim dobro, ko jucer se zbilo
sankama smo dosli sa salasa
ic’ cemo na bunjevacko prelo
Poklade su, njive su pod snigom
a na prelu nebrojeno svita
svi mirisu na jabuke rane
i na ciste sobe podmazane
Tolko lipih cura i momaka
ja ne vidjeh nigdje u zivotu
sastali se da se provesele
da se vide i da se zagrle
Mrak se spusti, zavjesa se dize
na bini se zasijase zice
dosli su nam najmiliji gosti
tamburasi cak iz Subotice
Nema vise tu sta da se prica
u grlima svaka ric tad staje
jer najbolji tamburasi svita
bjese drustvo Tumbas Pere Haje
Zaigrase divojke i momci
u najlipsu nosnju obuceni
jos je lipse to kolo momacko
kad ga igra srce bunjevacko
Po ponoci svi smo jedno bili
dobro vino utrnilo svice
igralo se i pivalo tako
ko da niko nikad umrit’ nece
A sa strane posidale nane
glede, paze, broje vise puta
kol’ko ih je doslo iz Lemesa
iz Bajmoka i iz Tavankuta
Zora svice, njive su pod snigom
a na prelu nebrojeno svita
svi mirisu na jabuke rane
i na ciste sobe podmazane
Sve dok bude salasa i Backe
sve dok pisma i tambura traje
najboljega tamburasa svita
bit ce ime Tumbas Pere Haje