Djordje Balasevic — Covek sa mesecom u ocima

Sumoran i nem

jablan gromom razvaljen

zagledan u casu preduboku

bio mi je stran i naizgled normalan

al’ tad mu spazih

odraz meseca u oku

On me oslovi pa kako idu poslovi

ma idu, progundjah, u vrazijeg vraga

na to on planu naprasno

odmeri me sablasno

nemate vi pojma, braco draga

Ne znas ti sta znaci ubiti grad

ne znas ti bauke kaljavih rovova

ne znas ti sta znaci spavati sad

kad sklopim oci nista osim tih krovova

Kada sklopim oci nebom naidju mobe

zamirisu gostinjske sobe

nebom svadba odzvanja

kada sklopim oci nebom promicu lica

zatreperi roj tamburica

Dunav sedef odranja

Zverko ludila, sto si se probudila

crni ti je princ poljubac dao

al’ necu se stideti

sto Boga necu videti

jer to i nije Bog kojeg sam znao

Ne znas ti, nema oslobodjenih

svaku tisinu mi granata prosara

spasen je taj prvi pogodjeni

a svi su drugi vecni taoci kosmara

Kada sklopim oci nebom naidju ladje

zvona, lavez, komsijske svadje

miris svezeg oranja

ali kada svane vetri s reke zacvile

znam, to tuze vodene vile

Dunav tamjan odranja