Djordje Balasevic — Eleonora

Na bogojavljensku noc

peku se kesteni, lome se pogace

a venci smokava i praporci se pokace

u prednjoj sobi mog bace

to je vec navike moc

Bez slova poziva

drustvo se sastalo pod istom ikonom

za crnim svapskim astalom

sto pamti svadbe i dace

Redak sam gost u starom kraju

al’ znam sta misle i u snu

i oni mene kanda znaju

jer cak ni pripiti ni da pomenu nju

Cudna je zvercica strast

od one ljubavi zbog glupe svadjice

u buri cutanja potonule su ladjice

i minus na kraju salda

Da l’ grom odabira hrast

ili se to pak hrast munjama nametne

za to bas nemam reci

Bog zna kako pametne

to je ta sudbina, valjda

Bila je moja zlatna sansa

a tek sam naceo svoj krug

moj mali verni Sanco Pansa

moja ljubavnica, saborac

i moj najbolji drug

Oni ne pricaju o njoj

a ja se ne raspitkivam

ukrstim politru i noc

i tu i tamo na taj krst se prikivam

Vec me i Dunav pretice

moja me senka spotice

al’ nista me se ne tice

i malo sta me pomera i dotice

sem mozda nje

Kad djavo precepi spil

sve krene naopako

svale se vanglice, zadrema kum

il’ nesto nisu ove London-stanglice

k’o kad god, u doba slavna

Pogresno uklopljen stil

kinesko posudje, salvete heklane

model iz izloga a cipele od preklane

no, rizling sve to poravna

Vec me Dunav pretice

vec me senka spotice

nista me se ne tice

nista me ne dotice