Iznad mene streha od trske
u ljetnoj basti neznanog
kafea na moru
Ponoc je prosla
i posljednji gosti
odlaze polako
nestaju u noci
Kao da plaze prema pucini
po bjelom pijesku
sjedim sam i zurim u more
I mjesec koji se
sastaje sa otokom
negdje u daljini
Ne zelim nikog i nista
u ovom trenutku
jer ispunja me samoca
koja tako prija
Vec odavno nisam ljubljen
i ne znam vise
kao ljubav grije
Samo blijedo sjecanje
na nju me vraca
lomi i opet uzdize
Hocu da zaboravim na sve
i da opet zivim
i volim kao svi drugi
Veceras sam samo svoj
sa svojim mislima i mastom
i to bar mogu da cuvam
Jer znam da mi niko nece
oteti sjecanje na nju
odjednom cujem hrapav glas
i osjetim dodir ruke na ramenu
Kaze mi hoces malo
iz boce cugnuti
to bjese neki pijanac
koji me vrati u stvarnost
I tada i ja lagano
odlutah u mrak
mrak, mrak, mrak