Rade Serbedzija — Vrijeme je, draga, vrijeme je

Vrijeme je da se kaze

vrijeme je da se mora

vrijeme se u meni slaze

k´o raspuknula kora

Vrijeme se olujno vije

vrijeme me, napokon, treba

uspinju se kletve

do ovog tmurnog neba

Da li sam dovoljno znao

za tebe rijeci prave

a sve sam, cini se , dao

sve, od snova i od jave

Vrijeme se u meni mnozi

moji slavni trenuci

vrijeme se upija u kozi

vrijeme su nebeski zvuci

Vrijeme je, draga, vrijeme je

I ne pitaj me zasto

i ne pitaj me kako

bilo je neke srece

al´, bio je i pak´o

Znam, trebalo bi reci

al´ srce bi da suti

vrijeme su nasi

ugasli minuti

Sve, sto smo dali

sto jos zavjetno se moli

krade nam mladost

ubija do boli

I, kako da se nadam

i, sto da se kaze

ovo vrijeme krade

ovo vrijeme laze

Vremena ta, vremena ta

Potamnjeli kipovi od bronce i mjeda

ulice razdrte od zute kise

Svuda oko nas mrak i bijeda

ni sto smo voljeli, ne voli se vise

A, kad svijetlo mine, u okrilju noci

bit cemo skupa, mrak i tama

ti ces mi prici, ti ces mi doci

na vrhovima prstiju, tiha i sama

Dragana moja, moja dragana

dragana moja, moja dragana